Povijest

Ime Ičići (austrijskoj eri znano i u nobl varijanti Ville d′Icici), koje stranci tako rijetko uspijevaju izgovoriti ispravno, moglo bi biti izvedenicom od imena (stanovnika) susjednog naselja Ike. U svakom slucaju, prolaznik se i ne sjeti da ovih nekoliko rastresenih kuca s betonskom plažom i jednom od najvecih nautickih marina sjevernog Jadrana može imati znacajniju povijest.

Doista, ležerna promenada današnjim Icicima ne otkriva osobito mnogo. Restoran Mali raj (Piccolo paradiso), s nedavno nadogradenim novim katom, nalazi se na mjestu gdje je stara Austrija podigla crpnu stanicu koja je dijelove Opatije opskrbljivala vodom potoka Klara. U jamu nad zavojem iznad restorana njemacki je okupator pred samo povlacenje travnja 1945. bacio leševe lokalnih rodoljuba cija imena su još vidljiva na spomen-ploci. Motel Icici danas ima samo priobalni dio, dok je zgrada nad pizzerijom Venezia, ugostivši za rata 1991.-1995. prognanike iz istocne Slavonije, renovirana i pretvorena u apartmane duginih boja. Negdje na mjestu te zgrade u XVII. je stoljecu moralo stajati poprilicno isusovacko dobro, ukljuctujuci i trokatno barokno zdanje ciji su kameni tragovi pronadeni i u susjednim vrtovima.

Jedna od najatraktivnijih vila na liburnijskoj obali svakako je icicanska secesijska vila Münz. Izgradio ju je 1903. Jakob Ludwig Münz, kamenorezac i vlasnik kamenoloma u Južnom Tirolu, graditelj puljskog Grand Hotela i inicijator autobusne linije Rijeka-Pula. U Opatiju je stigao kao partner Alfreda Wredea, koncesionara i utemeljitelja tramvaja koji je 1908.-1933. povezivao Matulje i Lovran. Podruma punih bacava s malvazijom, vila je zajedno s vlasnicima docekala nacionalizaciju 1948. i prešla u ruke najprije sindikata, onda na plucima bolesne makedonske djece (odmaralište Detska radost), pa prognanika iz Podunavlja, da bi je konacno 1999. od Grada Opatije otkupio americko-hrvatski par Hopper.

Da su u doba Münza Icici vec prepoznati kao atraktivna stambena lokacija, govore i imena plemenitaša i tvrtki, koja se vezuju uz tamošnje terene. U sumrak blažene Austrije, Istarsko društvo za promet nekretninama i pokretninama, na primjer, drži posjed Villa Triestina i natjece se s gradevinskom tvrtkom Münz za parcelu na granici s Ikom, ispod ceste, koja je, opet, od 1898. u vlasništvu Ljudmile Leszczynske, potom njene kceri Ljudmile udane Dornbach, iz Lvova, kasnije obitelji Münz, te konacno Emilije Schudy udane Motika. U Icicima se okušao i Karl Seidl projektirajuci vilu za opatijske Tomašice, a arhitektonski i financijski su uspjeli i drugi pansioni, od Colore do Milly. O Icicima je, dakako, teško govoriti bez da se spomene sanatorij za plucne bolesnike, koji je doživio apogej pod ravnateljstvom Slobodana Marina, a ugašen je i srušen u naše doba.

Pod vilom starog Ludwiga Münza je nauticka marina, otvorena 1990., u dane kada se još nisu mogle naslutjeti dimenzije kraha Jugoslavije. Proždrijevši dio pitome obale i kupalište Icicana, marina je u pocetku izazvala podosta buke (pod panicnom devizom: quod non fecerunt barbari, fecit Barbieri, tipicnom za konzervatisticke uzuse lokalnog puka). Na otvorenju se pojavio i jugoslavenski premijer Ante Markovic, doteklo je nešto talijanskog kapitala, a luka se vremenom pokazala ipak dobrom investicijom koja trajno vezuje goste.

Uostalom, marina je samo na moderan nacin nastavila tradiciju Icica koji su još u srednjem vijeku bili znacajnom lukom za veprinacko drvo. Zapravo, sve do kraja XIX. stoljeca, dakle, do otkrica turizma, Icicanska je luka poslovala sve u šesnaest. Pritisnuta brodicama do stotinjak tona nosivosti, koje su ovdje ukrcavale drvo, ugljen, vapno, kestenje, ulje i vino, lucica je još 1837. bila predvidena za proširivanje. Kako to, medutim, u ovim našim krajevima izgleda u svim epohama biva, projekt se nasukao uslijed nedostatka novca. Obnovljen je ipak studenog 1881., kada je veprinacki opcinski nacelnik Hlanuda pokušao dobiti sredstva od Istarskog sabora u Porecu za rušenje starog mola i gradnju novoga pred lucicom. Hlanuda se, naime, žali da je u njegovo vrijeme, uslijed nemara, ulaz u lucicu postao neprohodan ne samo za stotonske brodove, vec i za ribarske barcice, a dno lucice je, zbog propadanja mola, krcato pijeskom i kamenjem. Da bi dobili novu luku Icici ce, ipak, morati pocekati još stotinjak godina.

Imali su Icici i boljih prilika da ubrzaju vlastiti razvoj (u kojem pravcu, to je, doduše, prilicno diskutabilno). Cak i ako ne racunamo neozbiljni prijedlog Opcine Volosko-Opatija, zastupane 1913. po odvjetniku Niki Peršicu, da žicara za Ucku krene iz Icica (“projekt,” krajnje nerentabilan i nelogican, imao je prije svega zadacu da omete varijantu s polazištem u Lovranu), ostaje još uvijek prica o potencijalnom icicanskom industrijskom “bumu” – prica o plinari.

Uz argument da je elektricno svjetlo “silno skupo” te da ce pucanstvo biti “na velikoj koristi” kad se bude služilo plinskom rasvjetom i kuhalo na plin (što je “nekoliko puta jeftinije od kuhanja na drva ili ugljen”) becka je tvrtka “Manoschek” (Gaswerksbau- und Maschinen-Fabriks Actiengesellschaft Franz Manoschek in Wien) još 1912. tražila od Opcine Volosko-Opatija dozvolu za polaganje plinskih cijevi. Pregovaralo se sljedece godine o plinofikaciji i s beckom tvrtkom Gasapparate- und Maschinen-Fabrik Julius Pintsch, ali je ugovor ipak potpisan, doduše tek u vrijeme rata, kolovoza 1915., s Manoschekom, predvidajuci izgradnju plinare za proizvodnju plina iz kamenog ugljena, s koncesijskim pravima na 30 godina. Stvar ne bi bila osobito zanimljiva da lokacija odredena za plinaru nije odabrana blizu glavne ceste i mora, pored zgrade u Icicima u kojoj zasjeda opcinsko poglavarstvo susjedne Opcine Veprinac (koja, osim Veprinca i Icica, obuhvaca i dio današnje Opatije južno od hotela Palace – Vasansku). “Velika” je, dakle, opcina odredila manjeg susjeda za prljavi dio posla (ova vrst dobrosusjedske podvale bio je u ta vremena prilicno uobicajen: Akcijsko društvo “Kvarner” iz Lovrana predlagalo je desetak godina ranije da lokomotiva na paru vuce tramvaj kroz Opatiju, a potom do Lovrana na struju).

Icicanima ne preostaje drugo do dignuti glas i aktivirati sve metode gradanskog bunta (nisu Icicani divlji Lovranci koji upadaju na sjednice opcinskog vijeca i izazivaju skandale, kao u ustanku orlicevaca protiv žicare na Ucku). Protiv gradnje plinare ustaju Icicani Širola, Gašparic, Peršic, Blažic, Bacic, Andrejcic i Barbic, onda posjednik Marijan pl. Zambelli, pa napokon i “otac tramvaja” Münz, koji prilaže peticiju Icicana s oko 160 potpisa (kao što se danas diljem Hrvatske potpisuju peticije o penzionerskim dugovima i domovinskim ratovima, tako su naši stari pred više od jednog stoljeca vec potpisivali peticije protiv lokalnih ucitelja, premještanja groblja i gradnji plinara). Protiv lokacije u Icicima ustaje i Julius Glax, prilažuci separat svog referata o higijeni ljecilišnih mjesta. Opcinske vlasti se, opet, bore na svoj nacin: Manoschek se tuži da Opcina Veprinac zavlaci s izdavanjem gradevinske dozvole, a jedna mu se molba za gradnju plinare vratila s obrazloženjem:

pošto potpisanom nacelniku nije poznat njemacki jezik, bijaše doticna molba povracena sa nalogom da se ista u hrvatskomu ili talijanskomu jeziku (koji jezici su za našu pokrajinu službeni) podnese ili prevede.

Kad je Manoschek podnio molbu na hrvatskom, Opcina uslijed mobilizacije (i sam tajnik je u vojsci), “raznih vojnickih posala i stavnja puckog ustanka,” mjesecima nije mogla obaviti gradevinski ocevid. Konacno se pobunio i Ivan Pošcic, odvjetnik i zastupnik Manoscheka, što je Opcina Veprinac vještakom imenovala Otta Bablera, ravnatelja konkurentske elektricne centrale “Scanavi.” Koliko je energije Opcina investirala u otklanjanje Manoschekova nasrtanja, vidi se i iz dopisa kojim se Opcina obraca Istarskom saboru:

Dalje se podpisani casti na svoje opravdanje upozoriti na spor dogradnje Hotela Bellevue (spor Antuna Grüssera sa Jubilarnom crkvom u Vasanskoj) gdje se je radilo samo za dogradnju jednoga hotela ali ne o gradnji jednoj tvornici plina, koje tvronica ce sa njezinim užasno smrdljivim plinom okužiti žalibože cijelu ljecilišnu okolicu i uništiti cijelu buducnost ovog krasnog i blagog kraja, i konacno nanesti veliku štetu ovdješnjemu vinogradarstvu. Dakle, ako je kod slucaja Jubilarne crkve proti Grüsseru u Vasanskoj bilo toliko pritužbe i protesta, može se Ovaj Veleslavni Zemaljski odbor predociti, koliko ih imade i koliko ce ih imati ovo opcinsko Glavarstvo proti gradnje jedne tvornice plina.

Projekt plinofikacije uz takve otpore i lukavstva, jasno, nije mogao uspjeti. Opcina Volosko-Opatija odbija Manoscheku produžiti rok za polaganje cijevi s 31. 12. 1918. na 31. 12. 1919. Odvjetnik Ðuro Cervar diže protiv opcinskog ugovora s Manoschekom iz 1915. tužbu, jer da se protivi interesima Opcine. Cervar tvrdi da je ugovor štetan jer, izmedu ostaloga, omogucuje Manoscheku monopol kao što je greškom dozvoljen dugorocni monopol tvrtki “Scanavi” koja je 1896. Opatiji dovela elektricnu struju (sa Scanavijem se 1917. pregovaralo i o kupnji elektricne centrale). Opatijski plin i icicanska plinara u novoj su, talijanskoj eri, koja je ionako imala slab sluh za lokalni razvoj, pali u zaborav.

Amir Muzur